Natapanje (irigacija, navodnjavanje) je melioracijsko-agrotehnička mjera kojom se, u razdoblju nedostatnih oborina, voda umjetno dodaje tlu kako bi se osigurao visok urod poljoprivrednih kultura. Za natapanje se upotrebljava voda iz vodotoka, jezera, akumulacija i podzemna voda. Osnovni načini natapanja su: - površinsko (prelijevanje, plavljenje i natapanje u brazdama ), - podzemno, - natapanje kapanjem - natapanje kišenjem. Navodnjavanje je melioracijski postupak kojim se voda dodaje u tlo u razdoblju kad je nema dovoljno, odnosno kad je uzgajane biljke nemaju dovoljno za normalan rast i razvoj. U aridnim područjima pojavljuje se stalan nedostatak vode za uspješan uzgoj većine poljoprivrednih kultura, pa je tamo navodnjavanje prijeko potrebno. U područjima s dovoljnim ali nepovoljno raspoređenim oborinama potrebno je dopunsko navodnjavanje. Primjenom navodnjavanja, naime, mogu se postići viši, stabilniji i kvalitetniji prinosi poljoprivrednih kultura. Površinsko natapanje najstariji je sustav. Kod njega se razlikuju: prelijevanje, plavljenje i natapanje u brazdama. Voda je potrebna biljkama radi evapotranspiracije. Evapotranspiracija se može odrediti eksperimentalno ili indirektnim metodama na osnovi klimatskih elemenata. Voda u tlu koja je na raspolaganju biljkama tokom vegetacije potječe od: - vode koja se nalazila u tlu na početku vegetacije, - vode od oborina i - podzemne vode koja se kroz kapilare tla podigla od vegetacijske zone.